Na današnji dan 1993. u 6 sati ujutro pokrenuta je “Operacija Maslenica” poznata i pod kodnim imenom “Operacija Gusar”. U ratnom vremenu Hrvatska vojska je bila primorana koristiti i kodna imena prije početka operacije, samo je bilo poznato da se akcija zove “Gusar” a na koji način i gdje će se točno dogoditi je bilo poznato tadašnjem vojnom vrhu. Od početka rata i pobune južni dio Hrvatske i sjeverni nije bi povezan pa je Hrvatska bila primorana izvesti vojnu operaciju u kojoj bi se spojio sjeverni i južni dio Hrvatske. Operacija je počela 22. siječnja i trajala do 27. siječnja gdje je Hrvatska vojska pobijedila SVK odbacivši je dalje od Zadra i Novskog ždrila čime su stvoreni uvjeti za ponovno povezivanje sjevera i juga Hrvatske.
Vojska je samo u 5 dana oslobodila sljedeće objekte i mjesta: Crno, Donja Murvica, Gornja Murvica, Smoković, Babindub, Zrakoplovna baza i aerodrom Zadar (danas vojarna ”Pukovnik Mirko Vukušić” u Zemuniku Donjem i Zračna luka Zadar), Podgradina, Paljuv, Novigrad, Zeleni hrast, Islam Latinski, Islam Grčki, Kašić, Rovanjska, Maslenica i Jasenice.
Operacija Maslenica je ustvari i prva vojna operacija HV u kojoj su sudjelovale sve grane oružanih snaga, kopnena vojska, mornarica i zrakoplovstvo. Akcijom Maslenica Hrvatska vojska oslobodila je 202 kilometara kvadratnih u zadarskom zaleđu i tako odbacila neprijateljske snage koje su se prema srpskim pisanim izvorima “povukli u općem rasulu”.
Hrvatska vojska je napredovala skoro sve do Obrovca i Benkovca ali je nakon 72 sata od početka operacije zaustavljena zbog prevelikog pritiska međunarodne zajednice i prijetnje sankcijama. Operaciju su planirali i izveli generali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mirko Norac i Mladen Markač. Na srpskoj strani zapovjednu strukturu činili su Mile Novaković i Milan Đilas kao zapovjednici 7. korpusa Srpske vojske Krajine, Jovan Dopuđ, zapovjednik 4. lake brigade, Dragan Harambašić, zapovjednik 75. motorizirane brigade, Dragan Tanjga, zapovjednik formirane 1. operativne grupe, te Momčilo Bogunović, zapovjednik 92. motorizirane brigade, koji je poginuo 1. veljače 1993. godine.
U operaciji su sudjelovale postrojbe tadašnjeg Zbornog područja Split (4. gardijska brigada “Pauci”, taktičke grupe 112. i 113., 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP), specijalne postrojbe MUP-a (uz ostale i SJP “Ajkula” Rijeka) dijelovi 9., 3., 2., i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV-a, te Središnjica elektroničkog djelovanja Split, kopnene, diverzantske i pomorske snage HRM-a i eskadrila helikoptera HRZ-a. Prema procjenama na početku operacije, hrvatska strana je brojala 3500 vojnika koji su aktivno sudjelovali u borbama dok je srpska strana imala približno isti broj vojnika koji je u vrlo kratkom vremenu porastao na čak 8000 vojnika. Hrvatska vojska je u operaciji bila definitivni pobjednik no nije računala na operaciju Čelik- kontranapad srpskih snaga koje su pokušale vratiti sva izgubljena područja samo par dana nakon završetka operacije Maslenica.
Operacija Čelik 93
Nakon što su hrvatske snage odbacile neprijatelja dalje od Zadra i Maslenice, na prostor tzv. Republike Srpske Krajine je pristigao veliki broj dobrovoljaca i plaćenika iz BiH, Crne Gore, Srbije, Rumunjske, Ukrajine, Rusije i mnogih drugih zemalja. Među angažiranim postrojbama bili su Arkanovi Tigrovi, Knindže kapetana Dragana, Vukovi s Vučjaka, Kosovsko-toplički odred te druge paravojne skupine. U borbama su također sudjelovale postrojbe 7. sjevernodalmatinskog korpusa Srpske vojske Krajine, Srpska dobrovoljačka garda, Banijski interventni bataljon te Kordunski interventni bataljon, drugim riječima, Srbi su u ovu operaciju ubacili najbolje od najboljih i angažirali su sve postrojbe na crti Novigrad-Kašić.
Bitka za Kašić
Točan pravac napada hrvatskom vojnom vrhu nije bio poznat no znali su da će se dogoditi uskoro. Srbi su lažirali napad na Novigrad što je uvjerilo zapovjedništvo da će upravo to biti glavni pravac napada, glavni udar usmjeren je prema Paljuvu i Kašiću. U jednom trenutku dio neprijateljskih tenkova probio se iza položaja hrvatskih snaga, čime su Kobre dovedene u iznimno težak položaj.. Pripadnici Kobri iz Slavonije helikopterima su prebačeni na područje borbi te su se već 1. veljače 1993. našli u žestokim sukobima s nadmoćnijim neprijateljem, koji je napao s više od tisuću pješaka, 17 tenkova i snažnom topničkom potporom.
Uslijedila je gotovo pedesetsatna neprekidna borba, obilježena snažnim napadima, protuudarima i borbama prsa u prsa, tijekom koje su hrvatski vojnici uspjeli zaustaviti brojčano nadmoćnog neprijatelja. Prvog dana poginulo je osam pripadnika Kobri, a dodatni gubitci zabilježeni su tijekom izvlačenja s položaja.
Borbe su se nastavile i sljedećeg dana, kada je skupina Kobri pod zapovjedništvom brigadira Ivana Obrovca bila opkoljena na koti 212 u zaseoku Laketići. Nakon gotovo dvadeset sati borbi, opkoljena skupina je deblokirana akcijom pukovnika Kruljca, koji je u proboj uključio sve raspoložive snage. Neprijatelj je pritom pretrpio velike gubitke, a poginuo je i Veljko Milanković, zapovjednik Vukova s Vučjaka. Srbi, iako brojčano nadmoćni su u više navrata pokušali uzeti izgubljeno područje tijekom veljače 1993. godine no to im nije uspjelo.
Ratna priča pripadnika 3. brigade
Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. Osluškujem klatno sata. Tik-tak, tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim ga. Zora još nije probila jutro ove veljače. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa poput bata. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem…
Odjednom zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Počinju rigati plamen. Granate ruše zidove kašićkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao pakao Nuštra kojega smo tijekom one noći u studenome, nakon pada Vukovara, tri puta gubili i tri puta vraćali. Ni vukovarsku bojišnicu nije okusio. Tu su i Okučani, kolovoza ‘91. kada se Čeleketić spustio iz Bjelovara s tenkovima čekajući Uzelca da stigne iz Banja Luke. Prešli su Savu, ali smo ih na maloj Savi zajebali. Srušili smo mostić i trebalo im je deset dana da naprave ponton preko podvodnog terena i prevezu tenkove. I onda su nas sjebali. Uzelac i Čeleketić gazili su sve do Mašića, sedam-osam kilometara prije Nove Gradiške. Tek smo ih ondje uspjeli zaustaviti. No, ta crta stoji do danas, veljače 1993.
Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata i eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u Zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u obranu. Sada očekujemo protuudare četnika koje moramo izdržati i pritom zadržati 70 kilometara osvojenih crta. Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.
Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima i tenkovima. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana! Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović… Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam. Tek sad vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s petnaest naših momaka. Kod kašićkog groblja ih dočekuju četnici. Iskaču i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se, što žešće pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.
– Napadaju nas leđa! – viče Debeli.
Okrećem se prema groblju. Ne vjerujem onome što vidim: nadgrobne ploče se dižu i iz njih izlaze četnici i pucaju nam iza leđa. Našli smo se između dvije vatre.
– Negdje su probili – viče Smrčo.
Ne mislim o tom, spašavam glavu. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.
– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.
– Tenkovi! – dere se Mali.
Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašićkoj crkvi ne bismo li presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.
– Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza.
– Jebiga, nisam ih ja poslao.
Tek kasnije ću saznati da su upravo oni pobili onih naših petnaest momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici kojom treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je, samo odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom prestaje pucnjava. Nakon pakla – tišina. Do bola. Skupljamo se. Desetkovani smo. Smrčo je dobio u nogu, pa promuklim glasom šapće kako to nije ništa. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.
Sviće. Samo klatno sata u ravnomjernim razmacima remeti tišinu tog jutra veljače 2009. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. Od kada sam razvojačen. I uvijek isti sat. I njihalo. I kut.
Kota 212
Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Prema nekim proračunima na kvadratni kilometar zemljišta, kamenjara, padalo je oko 8 tisuća projektila. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi u kojima nam je pedesetak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.
Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bismo se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više. Osim nas. Zapovjednik Mladen Kruljac, naslonjen na stol, sluša. Ispred njega je specijalka. Vidio sam da se on već složio s nama i da nas iz Kašića mogu samo mrtve odnijeti. Vjerovali smo mu, a on je vjerovao nama. Na terenu nije bilo razlike. Zapovjednici i vojnici zajedno su držali položaje. Preko motorole smo uhvatili Arkanovu poruku upućenu četničkom štabu: „Tučemo ih celi dan, a ne beže. To su, bre, fanatici. Osvetimo naše mrtve“. Tog dana, 2. veljače 1993., helikopter je tri puta slijetao kako bi odvezao za Knin mrtve četnike.
Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su oko tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila prema Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je petnaest ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već pedeset sati. Opet je započela topnička vatra. Nedaleko od nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim, dečki me zapanjeno gledaju.
– Jesi l’ živ? – s nevjericom pitaju.
– Jesam – gledam se. Sve je tu, ruke, noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kad sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njemu je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.
– Nema municije – kažem.
– Jebeš municiju – viču – Glavno je da si ti živ.
– Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.
– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.
No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, baterije motorola su prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. Odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika sa devetnaest tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borba traje satima.
Odjednom se predamnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.
– Opkoljeni smo! – reče.
Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu? Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam pritekao u pomoć.
– Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.
Potvrdno klima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.
Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.
– Jebiga, nije prvi put. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.
Odjednom je utihnulo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali, vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako su nam i sami, ne znajući, pružili mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca. Uspio mu je samo reći:
– Opkoljeni smo, kota 212.
U tom trenutku nestalo je iz motorole i posljednjih mikrovolti koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina. Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom, noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.
– Što se zbiva? – zbunjeno će Debeli.
S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.
– To je Kruljac! – zaurla Smrčo.
Kao po zapovijedi, skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno.
Što se zapravo dogodilo? Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć. Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda.
U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno i gledati. Pogađali su ih kao na tanjuru. Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković, zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao, i to u Dalmaciji. Bio je to krah četničkog nastojanja da vrate okupirana područja. Gubici su im bili strahoviti, a sam je Martić potjerao Željka Arkana. Rasulo je na ovom dijelu bojišnice bilo očito.
Svanjuje. Zidni sat neumorno otkucava: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca…. S balkona promatram sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je Slavonski Brod, još mamuran od prolazeće noći.
Izvor priče pripadnika 3. brigade: https://makomax.blogspot.com/2011/01/ratne-price-heroja-domovinskog-rata.html
Izvori teksta: https://hercegovackiportal.com/2019/02/01/velika-bitka-za-kasic-1-veljace-1993/
https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Gusar
https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_%C4%8Celik#Vanjske_poveznice
https://torpedo.media/foto-povjesnica-iz-domovinskog-rata-operacija-gusar-maslenica-1993
