Na petu korizmenu nedjelju mladi Framaši Hrvatske katoličke župe München izveli su igrokaz „Muka Gospodnja“. Glasovi svjetine, velikih svećenika i narodnih starješina, ispunjeni vikom i galamom, pratili su Isusa na njegovom putu prema Kalvariji i Golgoti, gdje je bio razapet na križ.
Tijekom 14 postaja vjernici, koji su ispunili kapelu bl. Alojzija Stepinca, s velikom su pažnjom pratili svaki pokret, svaku riječ i svaki prizor Kristove muke: od udaraca biča do zabijanja čavala, sve do Njegove smrti i polaganja u grob.
Poseban ugođaj stvarala je izmjena svjetla i tame tijekom pojedinih postaja, dok su prostorom odjekivale korizmene pjesme „Stala plačuć“, „Zaštiti me, Majko“ i „Golgoto“. U igrokazu su se izmjenjivali brojni likovi: Pilat, Baraba, Majka Marija, Šimun Cirenac, Veronika, jeruzalemske žene, farizeji, narod, vojnici, Marija Magdalena, Marija Kleofina, Ivan i Josip.
U svakoj postaji mogle su se čuti riječi kajanja i molitve Bogu za dar hrabrosti da budemo glas onih koji su nepravedno osuđeni. Isticala se i molitva za vjeru da nijedan križ nije besmislen ako ga nosimo s Njim te za snagu da ustajemo nakon svakog pada, svjesni da pad može postati novi početak.
Susret Marije i Isusa pokazuje da prava ljubav ne bježi od križa, nego stoji pod njim i onda kad ne razumije. Susret Isusa i Šimuna potiče na molitvu za srce koje će biti spremno pomoći, kako ne bismo ostali ravnodušni prema tuđoj boli, nego spremni podijeliti teret s onima kojima je teško. Poput dobre žene Veronike, molimo Gospodina da nam pomogne prepoznati Njegovo lice u svakom čovjeku koji pati te biti spremni pružiti pomoć onima kojima je potrebna.
U trenucima pada naglašena je molitva za pouzdanje u Božju milost koja podiže čovjeka iz svakog pada. Promatrajući jeruzalemske žene i slušajući njihov plač, Isus ne želi da ljudi samo ostanu na promatranju i suosjećanju, već želi istinsku promjenu srca. Kod trećeg pada Isus nam pokazuje da je Njegova vjernost veća od naše nemoći, dok na Golgoti postaje jasno da čovjek može izgubiti sve, a ipak ostati bogat ako ima ljubav. U prizoru razapinjanja odjeknula je i molitva: „Gospodine, oprosti mi za sve trenutke kada moje srce nije bilo nalik Tvome. Daj mi milost da svoj život ne gradim na osveti i zamjeranju, nego na opraštanju i pomirenju.“
Promatrajući Isusovu smrt na križu, također se čuje vapaj: „Nauči me da svaki put kad pogledam križ ne vidim samo patnju, nego ponajprije ljubav koja se daruje do posljednjeg daha”.
U trenutku kada Isusa skidaju s križa i polažu u krilo Majke Marije, ponovno se čuje molitveni glas: „Pomozi mi da poput Marije držim u naručju sve ono što je ranjeno i da to položim u Očeve ruke”.
Na samome kraju, dok Isusa polažu u grob, odzvanja molitva: „Kada se moj život čini poput zatvorenog groba, podsjeti me da kamen nikada nije posljednja riječ. Ti si Bog koji iz tame izvodi svjetlo, iz smrti rađa život i iz groba donosi uskrsnuće. Daj mi vjeru da i u trenucima tame vjerujem u Tvoje obećanje života i nade”.
Izvedba se održavala na podiju na kojemu je inače smješten oltar koji simbolizira Kristovu žrtvu na Kalvariji. Sve je proteklo skladno, uz vidljivu predanost i duboko proživljavanje svake uloge, pa su vjernici na kraju dugotrajnim pljeskom nagradili mlade glumce za njihov trud. Ovom su izvedbom na poseban način približili otajstvo Muke Gospodnje te pomogli vjernicima u dubljoj pripravi za nadolazeće dane Kristove muke, ali i za slavlje Njegova uskrsnuća.
Svi glumci još jednom su stali pred publiku praćeni pljeskom. Posebne pohvale upućene su i svima koji su sudjelovali u pripremi predstave – za kostime, šminku, izradu križa te scenografiju koja je dočarala Kalvariju. Pohvaljeni su i njihov duhovni asistent fra Slaven Čeko te župnik fra Frano Čugura, koji im pružaju stalnu podršku.
Nakon predstave vjernici su se još dugo zadržali pred kapelom bl. Alojzija Stepinca, vidno dirnuti i oduševljeni viđenim i doživljenim. Bravo, Framaši!
fra Jozo Župić
Izvor teksta: dijaspora.hr
