Sigurno ste čuli za neodoljivo jezero Blidinje… Ime samo po sebi budi radost, poput vjetra koji šumi kroz stare borove na obroncima Čvrsnice. Čovjeku dođe pomisliti kako jezero diše, živo i pulsirajuće, skriveno u zagrljaju planina, gdje se nebo spušta da podsjeti zemlju na kontraste. Pišem ovo uz naviranje sjećanja, jer Blidinje nije samo zemljopisna značajka. Svi koji ga poznaju iz djetinjstva znaju o čemu govorim. A osobito oni kojima je komadić djetinjstva obojen ratom, mitovima i neukrotivom ljepotom prirode. Zbog dubokog, poetskog zaranjanja u srž ljudskog iskustva, želim vas povesti na putovanje kroz vrijeme, sjećanja i vizije. Tko želi, neka shvati ovo kao ljubavno pismo jezeru i poziv da ga spasimo od tamnih sjena ekocida.
Nedavno su članovi udruge Vedrina sproveli snimanje dokumentarnog filma u suradnji s Međunarodnim centrom Terra iz Mostara a film je osvanuo s imenom Opasnost od ekocida Parka prirode Blidinje. Taj film je krik upozorenja, emotivna priča o krhkosti ovog raja, gdje se ljepota sukobljava s prijetnjama zagađenja i neodgovornog razvoja. Film nije samo dokumentacija jer više je zamolba za akciju. Snimljen sa strašću ljudi koji vole ukazivati na probleme kroz objektiv.
Sjećanje na jezero od prije tridesetak godina
Vraćam se sada u 1992. godinu, početak rata koji je razderao naše živote poput orkanske bure koja lomi grane, a u tom kraju ostavio najdublje ožiljke koje samo božanska milost može olakšati onima koji ih nose. Boravak u tom planinskom kraju došao je kao “buffer” od okrutne stvarnosti. Zrak je bio oštar i hladan uvečer, topal i mirisan danju. Jezero, sjećam se, mirno poput zaleđenog ogledala, a noći ispunjene “strašivim” pričama. Vidim čisto sliku dok sam sjedila uz vatru, slušajući žene kako tkaju bajke o vilama što plešu na mjesečini, o divljim konjima koji galopiraju kroz maglu, i čudnovatim događajima gdje se priroda osvećuje onima koji je vrijeđaju.
Te priče nisu mogle bit slučajne, još tada s nepunih 18 godina sam razmišljala zašto uvijek u planinskim krajevima postoje takve priče. Negdje u rano proljeće te godine Fra Petar Krasić objasnio mi je zašto ljudi vole takve legende. Parafraziram, koliko mogu dozvati u sjećanje njegove točne riječi:
Ovakve priče narod podsjećaju na to kako nisu sami, jer je svijet veći od naše patnje. Ispunjen čudima koja nas povezuju s precima.
Upravo tamo, pod zvijezdama Blidinja, prvi put sam čula priču o Ranku i zelenom vilinskom mlijeku, o hrabrom malom pastiru koji je otkrio čarobni napitak vila, koji mu je donio znanje o narodnom lječništvu. Ta priča našla je svoje mjesto u knjizi Mitske narodne priče Hercegovine i Dalmatinske Zagore, gdje sam je smjestila na sam početak, jer me podsjeća na snagu mašte u vremenima tame.
Klizači na Blidinju, poput mistične Enigme
Nekad prije zlokobnog rata, u kasnim 80-ima, Risovac i Blidinje bili su oličenje radosti i avanture. Iako vam je teško povjerovati, zimski sportovi bili su popularniji nego ikada nakon zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu! Skijanje najviše, ali i sanjkanje, klizanje na zaleđenim površinama. Sve to pod snježnim plaštom koji je pretvarao krajolik u iskustvo drugoga planeta. Ljudi su dolazili iz svih krajeva, tražeći adrenalin i slobodu.
Povezujem to s nedavnom neobičnom zimskom ekspedicijom koju su organizirali članovi kluba Association Loop Ensemble iz Sarajeva. Poput video spota za pjesmu
the invisible, klizači kližu kroz zaleđenu čarobnu šumu. Kako piše blidinje.net od kojih preuzimam i fotografije – uputili su se na Blidinje, klizali preko zaleđenog jezera, istražujući njegove tajne pod ledenim pokrivačem. Meni se to učinilo kao hrabra avantura, podsjetnik kako je priroda igralište, a ne bojno polje. Zamislite: hladan vjetar na licu, smijeh koji se odbija o planine, i osjećaj da ste dio nečeg većeg. Takve ekspedicije ne trebaju biti samo zabava, one su most između prošlosti i sadašnjosti, podsjećajući nas da Blidinje živi kroz nas. naravno, zbog sigurnosti, teško bi bilo organizirati klizanje na samom jezeru, ali na klizalištu tik uz jezero, to bi bilo više nego izvodivo!
Osvrt na zaštitu jezera od ekocida.
Ekocid, iskovana riječ koja označava tihog ubojicu, gdje se priroda uništava radi profita. Takav mentalitet prijeti ovom bajkovitom kraju kroz ilegalnu sječu šuma, zagađenje vode i tla te nekontrolirani turizam. Ne smijemo dopustiti da Blidinje postane žrtva naše površnosti! Pogledajmo Škote: oni svoja jezera štite kao vlastite oči, a najpoznatije je slavno jezero Loch Nes, gdje je mit o čudovištu turistička atrakcija koja donosi milijune. Oni povezuju mitologiju s turizmom bez straha, dopuštajući da priče o vilama i čudovištima privlače posjetitelje, dok istovremeno čuvaju ekosustav. Zašto ne bismo i mi učinili nešto slično?
Evo nekoliko progresivnih ideja za razvoj kulturnog turizma na Blidinju:
Mitološki festivali: Organizirati godišnje festivale gdje se priče o vilama i konjima oživljavaju kroz predstave, radionice i vođene ture. Koristiti VR tehnologiju kako bi posjetitelji “ušli” u legende, privlačeći mlade i turiste žedne autentičnog iskustva, dok prihodi idu u zaštitu parka.
Eko-avanturistički centri: Stvoriti centre za održivi turizam, s električnim biciklima i solarnim punjačima, gdje se nudi klizanje zimi, a ljeti kajaking. Partnerstvo s lokalnim umjetnicima (iako kolonije već postoje) da kreiraju suvenire od recikliranih materijala, promovirajući zeleni način života.
Digitalne platforme za priče: Razvoj aplikacija koje povezuje GPS s mitovima. Na primjer, dok hodate šumama, aplikacija s naratorima na više jezika priča legende o vilama. To bi privuklo globalnu publiku, a suradnja s influencerima bi širila poruku o zaštiti, pretvarajući Blidinje u “hercegovački Loch Ness”.
Zajedničke inicijative: Udružititi se sa škotskim i drugim europskim organizacijama za razmjenu znanja, kreirajući međunarodne projekte koji spajaju mitologiju i ekologiju, privlačeći fondove EU za obnovu.
Dragulji zvani divlje bobice
Ne zaboravite predivne divlje jagode, maline i borovnice iz obližnjih šuma oko Blidinja. Nutricionistički dragulji koji u tom kraju još uvijek rastu divlje. One su simbol plodnosti ove zemlje, ali i podsjetnik na krhkost ekosustava. Da ih iskoristimo progresivno? Organizirajmo “berry picking” ture sa edukacijom o biodiverzitetu, ili kreirajmo brendirane proizvode poput džemova i čajeva koji financiraju zaštitu. Uopće nije loša ideja integrirati AI aplikacije za praćenje biljnog svijeta. Blidinje može postati model održivog razvoja, gdje priroda i inovacije idu ruku pod ruku.
Ideje se mogu roditi i samim odlaskom i boravkom uz Blidinje, šetnjom šumom i planinskim krajem. Možda već slijedećeg sunčanog vikenda?
